exstinerac

Slobodna, živim i radim u Hamburgu, tražim ozbiljnog, slobodnog muškarca za vezu i brak.

exstinerac | 02 Јануар, 2019 14:46

Michel Houellebecq - Elementarne Cestice

❤️ Click here: Slobodna, živim i radim u Hamburgu, tražim ozbiljnog, slobodnog muškarca za vezu i brak.

Na nama je, zapravo, samo da se odlučimo za svoj svijet i svoju opciju. Nije se žalila, ali znaf1 da nije bila sretna. Mačka me pogledala više puta dok sam drkao, ali zatvorila je oči prije no što sam ejakulirao. Elenin odgovor j'e odmah rasvijetlio problem.

Ove je rij'eči izgovorila srdačnim i prisnim tonom. Michel Djerzinski nije bio ni prvi, ni glavni tvorac te treće, po mnogočemu najradikalnije metafizičke mutacije, kojom će započeti novo razdoblje u svjetskoj povijesti; no zbog određenih, sasvim posebnih okolnosti koje su mu obilježile život, bio je jedan od njezinih najsvjesnijih, najlucidnijih tvoraca. Ona, Ona je idol koji j'e budio sve želje nj'egova srca, uništavao sve snage njegova uma, držao zatvorene naj'tajnije putove njegove duše za bilo koju drugu Ijubav, neku drugu bol, neki drugi san, i to zauvijek, zauvijek... U novoj je školi to mnogo značilo.

Svatko je, gledajući je, mogao ugrabiti iskru užitka, obuhvatiti je bludnim slikama, zamišljati tajna milovanja. Sve se to odvija u odsutnosti bilo kakve metafizike ili ontologije. Na jednom dijelu starih njiva izgradili su poni-jahaonicu, na drugom teniska igrališta. S vremenom je u Gropiusstadtu sve bilo savršenije. No prema tom tipu nije imala nikakvih ljubavnih osjećaja; znala je da će je vrlo brzo zamijeniti, čak je vjerojatno to već i činio.

Michel Houellebecq - Elementarne Cestice - Walcott ga je čekao u zračnoj luci Shannon.

Poznati talijanski pjesnik prevodio ga je i Vladimir Nazor i erotoman, na svoju sreću nije ostao u našem sjećanju samo po svojoj iredentističkoj avanturi u Rijeci. Ovaj roman mnogi smatraju njegovim najboljim djelom te ga i danas u svijetu puno objavljuju i čitaju. Pisan koncem prošlog stoljeća dakle, daleko prije one neslavne avanturice, roman sadrži sve značajke svoje epohe, »fin de sieclea«, i možda je zapravo najpotpuniji portret secesije, naročito kad je u pitanju njen famozni erotizam. D'Annunzio izvanredno čitljivo i maniristički poneseno ocrtava sve erotske rituale, klišeje i običaje društva svog doba, kojega smatraju »najbludnijim« poslije rococoa. ODABRANI LJUBAVNI ROMANI Izdaje ITRO »Naprijed« Glavni urednik MILAN MIRIĆ Urednik ŽELJKO FALOUT GABRIELE D'ANNUNZIO SIN POŽUDE Preveo IVO KLARIĆ ZAGREB 1986 Naslov izvornika Gabriele d'Annunzio »IL PIACERE« PRVA KNJIGA Godina je tiho nestajala. Silvestarsko je sunce prosipalo neku maglovitu blagu, zlatnu, mekanu, gotovo proljetnu toplinu rimskim nebom. Sve ulice vrvjele su od svijeta kao u svibanjskim nedjeljama. Piazzom Barberini i piazzom di Spagna prolazilo je mnoštvo kočija, dok je neprekidni i neodređeni žamor s ta dva trga preko Trinita de'Monti i ulicom Sistina prigušen dopirao sve do palače Zuccari. Sobe su se malo pomalo ispunjavale mirisom svježeg cvijeća u vazama. Velike rascvjetale ruže bile su uronjene u kristalne pehare koji su se vitko uzdizali iz pozlaćenog stalka rastući poput divnih ljiljana nalik na one što izranjaju iza Djevice na slici Sandra Botticellija u galeriji Borghese. Nikakav drugi pehar elegancijora oblika nije ravan ovome: kao da se cvijeće u toj providnoj tamnici oduhovljuje i bolje izražava sliku vjerskog ili Ijubavnog prepuštanja. Andrea Sperelli je u svojim odajama očekivao Ijubavnicu. Sve stvari unaokolo otkrivale su neku zaista naročitu Ijubavnu pažnju. U kaminu je gorjela smrekovina, a mali sto za čaj već je bio pripremljen. Kroz zavjese od crvenog brokata na kojima su srebrnim nitima bili izvezeni mogranji, lišće i duhovite izreke, prodiralo je ublaženo svjetlo. Kako je popodnevno sunce udaralo u prozore, na sagu se ocrtavao trag cvjetne šare sa zavjesa. Sat na Trinita de'Monti odzvoni tri i po. Andrea Sperelli ustane s divana na kojem j'e ležao. Otvori prozor, učini nekoliko koraka po sobi, onda uzme neku knjigu, pročita nekoliko redaka i ponovo je zatvori te neodlučnim pogledom potraži nešto oko sebe. Nemir iščekivanja tako ga je žestoko mučio da je morao nešto raditi, kretati se, kako bi unutrašnju muku rastjerao nekim stvarnim radom. Ispred kamina se sagnuo, uzeo žarač, potakao vatru i na goruću hrpu stavio novi komad smrekovine. Gomila se srušila a žerava rasula sve do metalne ploče što je zaštićivala sag. Oganj se razdijelio u mnogobrojne plavkaste jezičke koji su čas nestajali čas ponovo izbijali. Ugarci su se dimili. U Andreinom duhu iskrsne jedna uspomena. Upravo ispred ovog kamina Elena je voljela staj'ati prije no što bi se obukla nakon trenutaka provedenih u intimnosti. Veoma spretno stavljala je velike komade drva u kamin. S obje ruke uzimala bi teški žarač i zabacivala glavu da izbjegne iskre. Činilo se da se njeno tijelo na sagu, u pomalo napornom položaju zbog pokreta mišića i titranj'a sj'ena na svim pregibima, na svim zglobovima i udubinama, smiješi obliveno blijedim sjajem jantara koji je podsjećao na Correggiovu Danaju. A ona je doista imala correggiovske oblike, ruke i noge gipke 1 malene, gotovo bi se moglo reći poput grana na stablu, kao na Dafninim kipovima u prvim počecima nj'ene metamorfoze o kojoj govori legenda. Tek što bi završila slaganje, drva bi ponovo planula nenadanim žarom. U sobi bi se tada neko vrijeme borila crvenkasta topla svjetlost s hladnim sutonom koji je ulazio kroz prozor. Miris zapaljene smrekovine lagano je omamljivao. Kad bi ugledala bljesak, Elenu bi spopadala neka djetinja obijest. Imala j'e pomalo okrutnu naviku da na kraju svakog Ijubavnog sastanka raspe po sagu sve cvijeće koje se nalazilo u vazama. Kad bi se nakon oblačenja vratila u sobu navlačeći rukavice ili zakopčavajući haljinu, smijala bi se usred tog pustošenja. Ništa nije bilo tako Ijupko kao kad bi, po običaju, zadigla malo suknju, pružajući najprije jednu a onda drugu nogu da j'oj' dragi, sagnut, sveže razriješene trake na cipelama. Soba je j'oš uvij'ek ostala gotovo ista. Bezbroj uspomena j'e izviralo iz svih ovih stvari koje j'e Elena gledala ili dodirivala, a slike daleke prošlosti burno su izranjale. Gotovo nakon dvije godine, Elena će ponovo prekoračiti ovaj prag. Za pola sata će doći, sjesti na onaj naslonjač, dignuti veo s lica, pomalo uznemirena kao nekad, i pričat će. Nakon dvije godine sve će ove stvari ponovo čuti njen glas, a možda i njen smijeh. Veliki rastanak zbio se upravo dvadeset petog ožuj'ka tisuću osamsto osamdeset pete, u kočiji, izvan Porta Pia. Ovaj datum je bio neizbrisiv u Andreinom sjećanju. Čekajući sada, mogao j'e nepomućenom jasnoćom oživiti sve događaje tog dana. Sjećanje na krajolik sada je oživj'elo u njemu u savršenom svjetlu, kao o jednom od onih snivanih krajolika u kojima stvari već izdaleka izgledaj'u vidlj'ive zbog zračenja što izbij'a iz njihovih oblika. Pločnikom je odj'ekivalo j'ednoliko drndanj'e jureće kočije. Ispred prozora kočije nestajali su bjelkasti stari zidovi patricijskih vila Ijulj'aj'ući se bez prestanka u dražesnom treperenj'u. S vremena na vrij'eme iskrsla bi poneka velika željezna ograda kroz koju se vidio visoki šimširom ograđeni puteljak, ili zeleno dvorište puno latinskih kipova, ili pak dugački travnati trijem u kojem su se ovdj'eondj'e smiješile blijede sunčeve zrake. Umotana u široki ogrtač od vidre, s koprenom na licu i rukavicama od divokoze, Elena je šutjela. On je s užitkom udisao lagani miris heliotropa koj'i se širio iz skupocjenog krzna osjećajući u svojoj ruci miris njene ruke. Oboje su smatrali da su sami, daleko od drugih, dok iznenada ne bi prošla crna kočija nekog prelata, govedar na konju, čopor Ijubičastih klerika ili stado blaga. Pola kilometra ispred mosta ona reče: — Siđimo. Hladna i bistra svjetlost na polju ličila je na svježi izvor. Kako je vjetar njihao grane, zbog optičke varke izgledalo je da ovo lelujanje prelazi na sve stvari. Priljubljena uz njega i posrćući na neravnom tlu, ona reče: — Večeras putuj'em. Ovo j'e posljednji put. A onda opet isprekidanim glasom počne govoriti kako je odlazak potreban, kako je prekid potreban. Glas joj je bio veoma tužan. Žestoki vjetar odnosio joj je riječi sa usana. Uhvatio ju je za ruku, ušutkao, tražeći prstima njeno bilo između dugmeta: — Ne više! I dalje su hodali boreći se protiv sve jačih udaraca vjetra. Odjednom je osjetio kako mu se uz ovu ženu, u toj' uzvišenoj i teškoj samoći, duša ispunjava ponosom slobodnijeg života i nekim preobiljem snage. Još te želim, još uvijek... Razgolio j'oj je bilo i prste zavukao u rukav. Kožu joj j'e pritiskao nemirnim pokretom u kojem se očitovala želja za potpunijim posjedovanjem. Ona mu uputi jedan od onih pogleda koji su ga opijali poput čaše vina. Most je sad bio blizu, sav crven od sunčevih zraka. Rijeka je, vijugava, u svoj svojoj dužini izgledala nepomična i kao od metala. Nad obalom se savijala trska, a voda je lagano zapljuskivala nekoliko u ilovaču zabodenih motki, o koje su se valjda privezivale udice. Tad ju je pokušao ganuti uspomenama. Sjećao ju je prvih dana, plesa u palači Farnese, lova po polju Divino Amore, jutarnj'ih susreta uz draguljarske izloge na piazzi di Spagna, ili u tihoj i gospodskoj ulici Sistina kad bi, okružena prodavačicama cvijeća koj'e su joj u košaricama nudile ruže, izlazila iz palače Barberini. Bila si sama, kraj prozora, čitala si. Jedva si se okrenula. Hladno si me dočekala. Šta ti je bilo? Položio sam buket na sto i čekao. Počela si govoriti o nevažnim stvarima. Potišteno sam pomislio: »Već me je prestala voljeti! « Ali je miris bio jak. Cijelu sobu je ispunio. Još uvijek te vidim kako objema rukama grabiš cvijeće zagnjurivši cijelo lice u buket i udišući njegov miris. Kad si ponovo podigla glavu, lice ti je bilo blijedo kao krpa, a oči pomućene od neke opojnosti... Cvijećem sam ti prekrivao grudi, lice, rulse, pritiskivao sam te uza se, a ti si bez prestanka iskrsavala, nudeći mi usta, vrat, poluzatvorene kapke. Između tvoje kože i mojih usta osjećao sam hladno i meko lišće. Kad bih ti Ijubio vrat, drhtala si cijelim tij'elom pružaj'ući ruke da me udaljiš. Glava ti je bila uronjena u jastuke, grudi sakrivene ružama, ruke gole sve do lakata. Ništa nije bilo nj'ežnije ni slađe od lakog podrhtavanja tvojih ruku na mojim slj'epoočicama... Opijen vlastitim riječima gotovo i nije bio svjestan onoga što govori. Elena se, ramena okrenutih prema svjetlu, priljubljivala uz dragog. Oboje su kroz odjeću osjećali neodređeni dodir tijela. Ispod njih je protjecala na izgled hladna i spora voda rij'eke. Visoko i poput kose mekano šiblje duboko se naginjalo i talasalo pri svakom dašku vjetra. Više nisu govorili, ali dok su se gledali, do ušiju im je dopirao neprekidni šum koji se produžavao u beskraj odnoseći sa sobom dio njihova bića, kao da je nešto zvonko pobjeglo iz dubine nj'ihova mozga i razlivši se ispunilo cijeli krajolik. Gdje bismo mogli dobiti vode? Tada krenuše prema tipičnoj rimskoj gostionici preko puta mosta. Nekoliko je kočijaša, glasno psujući, isprezalo konje. Žar sutona bacao je snažnu svjetlost na grupu Ijudi i konja. Kad su ušli, svijet u gostionici nije pokazao nikakav znak čuđenja. Oko četvrtaste peći stajaia su tričetiri bljcdolika i tiha čovjeka. U jednom kutu drijcmao je neki riđokosi pastir. U ustima mu je još visila ugašena lula. Dva koščata i škiljava momka su kartala, promatrajući se s vremena na vrijeme pogledom punim životinjske pomame. Debela krčmarica je u rukama držala dijete lagano ga Ijuljuškajući. Dok je Elena iz staklene čaše pila vodu, žena joj je jadikujući pokazivala dijete. Svi udovi bijednog stvorenja bili su grozno mršavi. Pomodrjele usne pune nekih bjelkastih točkica, a unutrašnjost usta prekrivena komadićima zgrušanog mlijeka. Cinilo se kao da je život već bio napustio ovo malo tijelo ostavljajući za sobom neku tvar na kojoj je sada izbijala plijesan. Ne može više ni piti, ni gutati, ni spavati... Oči Ijudi koji su drhtali bile su ispunjene neizmjernom tjeskobom. Čuvši ženin plač, dva mladića se nestrpljivo uzvrpoljiše. Idemo — reče Andrea, te prihvati Elenu za ruku i izvede je napolje. Prije toga je na stolu ostavio novac. Ponovo su krenuli prema mostu. Rijeka se sada upalila u ognju zalazećeg sunca. Jedna iskričava linija prelazila je luk, dok je voda u daljini poprimala tamnu ali sjajnu boju kao da su iznad nje plovile mrlje od ulja ili smole. Cijeli taj valoviti krajolik, sličan neizmjernoj gomili ruševina, bio je preplavljen Ijubičastom bojom, dok je nebo iznad Vječnog grada postajalo sve crvenije. Nebom je, prilično visoko, grakćući prolijetalo jato vrana. Odjednom, dok su promatrali ovu samoću, neka vrst sentimentalnog zanosa obuze njihove duše. Činilo se da se nešto tragično i herojsko zavuklo u njihovu strast. Vrhunci osjećaja buknuše pod utjecajem burnog sutona. Elena se zaustavi: — Ne mogu više — reče gotovo bez dalia. Kočija je još bila daleko, stajala je na mjestu gdje su je ostavili. Hoćeš li da te nosim? Andrea, kojeg je najednom obuzeo neki nesavladivi osjećaj, dade oduška riječima. Zašto želi prekinuti ovo očaranje? Zar im sudbine već sada nisu zauvijek vezane? Ona mu je bila potrebna da živi, bile su mu potrebne njene oči, glas, njene misli... Sav je bio prožet ovom Ijubavlju. Sva krv bila mu je ispunjena ovim neizlječivim otrovom. On će je čvrsto priIjubiti uza se, prije će je ugušiti na svojim grudima. Ne, ne može biti. « Zamorena vjetrom, Elena je slušala oborene glave i ništa nije odgovorila. Malo zatim digla je ruku davši znak kočijašu da priđe. Tada nenadano popusti njegovoj žudnji, a on joj bez daha, požudno i brzo, poče Ijubiti usta, čelo, kosu, oči vrat... Kočiju obasja živi crvenkasti sjaj, odraz kuća boje opeka. Cestom se približavao glasni topot mnogobrojnih konja. Elena se plačući sagne nad Ijubavnikovo rame te beskrajno nježno i krotko izusti: — Zbogom, Ijubavi! Kad je podigla glavu, s desne i lijeve strane u kasu je projurilo desetdvanaest konjanika, u odjeći grimizne boje, vraćajući se iz lova na lisice. Jedan od njih, vojvoda di Beffi, prolazeći uz kočiju sagnuo se na sedlu i bacio pogled kroz prozorčić. Andrea više nije govorio. Osjećao je kako mu cijelo biće obuzima beskrajna tuga. Sad, kad se stišalo prvo uzbuđcnje, njegovoj djetinjoj slabosti bile su potrebne suzc. Obuzimao ga je neodređcn i ncjasan osjećaj vrtoglavice. Zatiljkom mu se širila tanana hladnoća prodirući u sam korijen kose. Pod svodom Porta Pia kočija se zaustavi i on izađe. Tako je dakle Andrea čekajući oživljavao u sjećanju onaj daleki dan. Ponovo je vidio sve kretnje, čuo svaku riječ. Što je uradio on kad je kočija nestala u pravcu Ouattro Fontane? Ništa, zaista ništa naročito. Čak je i tada, kao uostalom i uvijek, tek što je nestao neposredni uzrok koji je njegov duh oduševio onom vrstom varavog zanosa, gotovo odmah našao svoj mir, svijest običnog života, ravnotežu. Uzeo je kočiju i vratio se i kući. Obukao je crno odijelo, kao i obično, ne zaboravivši ni jednu sitnicu koja bi ga mogla učiniti elegantnijim. Onda je, kao i svake druge srijede, krenuo u palaču Roccagiovine na večeru kod svoje sestrične. Svi oblici vanjskog života pružali su mu veliku mogućnost da zaboravi, da se prihvati nečeg drugog, uzbudi kratkim zadovoljstvom mondenih užitaka. One večeri se međutim prilično kasno sabrao, budući da je, vrativši se kući, opazio kako se na stolu sjaji mali češalj od kornjačevine što ga je Elena zaboravila prije dva dana. Zbog toga je cijelu noć patio, pojačavajući svoju bol mnogim izmišljenim nagađanjima. Ali trenutak se približavao. Sat na Trinita de'Monti odbi tri i tri četvrti. On s dubokom strepnjom pomisli: »Još nekoliko trenutaka i Elena će biti ovdje. Kako da je primim? Što da joj kažem? « Njegov nemir bijaše iskren, u njemu se ponovo rodila istinska Ijubav prema toj ženi, ali njegovo slikovito i rječito izražavanje osjećaja uvijek je bilo tako izvještačeno, tako daleko od jednostavnosti i iskrenosti da je stekao naviku da se pripremi čak i u najvećim duševnim uzbuđenjima. Sastavi nekoliko fraza i pogledavši oko sebe izabere najprikladnije mjesto za razgovor. Zatim je čak ustao da u ogledalu vidi je li mu lice blijedo, odgovara li prilici. Pogled mu se zaustavi na sljepoočicama, na razdjeljku kose gdj'e ga je Elena nekada znala nježno poljubiti. Taština iskvarenog i mekoputnog mladića nikada nije zanemarivala u Ijubavi efekte Ijupkosti i forme. Znao je, vodeći Ijubav, da iz svoje Ijepote izvuče najveći mogući užitak. Naklonost ženske duše pridobivao je upravo taj sretni tjelesni izgled i požudno traženje slasti. Imao je u sebi nešto od Don Juana i od Kerubina: znao je biti čovjek herojske moći i plašlj'ivi, čisti, gotovo nevini Ijubavnik. Razlog nj'egove moći sastojao se u ovome: u Ijubavnoj vještini nije prezao ni pred kakvim pretvaranjem, licemjerjem, ni pred kakvom laži. Velik dio njegove snage sastoj'ao se od licemjerja. »Što da napravim kad dođe? Što da joj kažem? « Vrijeme je letjelo, a on se sve više zbunjivao. Nije čak znao ni s kakvim namjerama Elena dolazi. Sreo ju je prošlog jutra u ulici Condotti. Prije nekoliko dana vratila se u Rim, poslije dugog odsustva koje nikad nij'e objasnila. On joj je ozbiljna, pomalo tužna lica, gledajući je ravno u oči, rekao: — Imam toliko toga da vam ispričam, Elena. Hoćete li doći sutra do mene? Ništa se nije promjenilo u buen retiru. Čekajte me oko četiri. I ja vama nešto moram ispričati. A sad me pustite. Odmah je prihvatila poziv, bez imalo oklijevanja. Nije postavljala uvjete i nije pokazivala da pridaje neku važnost tome. Takva spremnost pobudila je u Andrei naj'prije neku nejasnu zabrinutost. Hoće li doći kao prijateljica ili Ijubavnica? Dolazi li da ponovo oživi Ijubav ili da ugasi svaku nadu? Što se u ove dvije godine dogodilo u njenoj duši? Andrea to nije znao, ali je još uvijek osjećao njen pogled kad se na ulici naklonio opraštajući se s njom. Još uvijek isti pogled, tako nježan, tako dubok, tako zamaman kroz vrlo duge trepavice. Još dvij'etri minute do četiri. Nemir očekivanja je u njemu narastao do te mjere da je mislio da će se ugušiti. Ponovo je prišao prozoru i pogledao prema stepenicama della Trinita. Elena je nekad tim stepenicama dolazila na sastanke. Stupivši na posljednju stepenicu, zaustavila bi se trenutak i onda prešla komadić trga koji se nalazio ispred palače Casteldelfino. Kad je trg bio tih, pločnikom bi se čuo odjek njenog Ijuljuškavog koraka. Sa piazze di Spagna i sa Pincia dopirala je buka kočija. Pod drvećem ispred Ville Medici kretala se gomila svijeta. Na kamenoj klupi ispod crkve sjedile su dvije žene čuvajući djecu što su trčkarala oko obeliska, koji j'e bio sav ružičast, obasjan zalazećim suncem. Bacao je dugu, kosu, zagasitomodm sjenu. Što je sunce više zalazilo, zrak je postajao sve hladniji. Sav grad bio j'e obasjan zlatnom bojom, dok je nebo, na kom su se već ocrtavali tamni obrisi čempresa sa Monte Maria, bilo posve blijedo. Opazio j'e kako se na vrhu malih stepenica uz palaču Casteldelfino poj'avila neka prilika, silazeći na piazzettu Mignanelli. Nije bila Elena, već neka gospođa koja je laganim hodom krenula u ulicu Gregoriana. « posumnja udalj'ivši se od prozora. Kad se uklonio s hladnog zraka, toplina sobe činila mu se j'oš ugodnija, miris smrekovine i ruža još jači, sj'ene na prozorskim zavjesama i vratima još tajnovitije. Činilo se da je cij'ela soba ovog trenutka bila spremna da primi žuđenu ženu. Pomisli na osjećaj koji će Elenu ispuniti kad uđe. Sigurno će je pobijediti ova uspomenama ispunjena nježnost. Odjedanput će izgubiti osj'ećaj' za stvarnost i vrijeme. Pomislit će da je stigla na uobičajeni sastanak, ne prekinuvši nikad razbuktalu strast, i da je još uvijek negdašnj'a Elena. Ako se pozornica Ijubavi nij'e promijenila, zašto bi se promijenila Ijubav? Svakako mora osjetiti duboki čar stvari koje je nekad toliko voljela. Andreu tada obuze nova muka. Duhovi izvježbani navikom fantastičnog razmišljanja i poetskim sanj'arenjem pridaju stvarima dušu, tankooutnu i nestalnu poput Ijudske, i u svemu, u bojama, oblicima, zvukovima, mirisima vide jasni simbol, obilježje osjećaja ili misli, a u svakoj pojavi, u svakom sklopu pojava misle da pogađaju neko duševno stanje, neko moralno značenje. Ponekad je vizija tako jasna da u tim duhovima stvara tjeskobu. Čini im se kao da će ih zagušiti punoća otkrivenog života, te se plaše vlastitih utvara. Svi ti predmeti među kojima je toliko puta Ijubio, uživao i patio poprimili su za njega nešto od njegove osj'etljivosti. Ne samo da su bili svjedoci njegovih Ijubavi, njegovih uživanja, njegovih tuga, več su bili i sudionici. U njegovom su sjećanju svaki oblik, svaka boja oživljavali neki ženski lik, bilo kao jednu notu u skladu Ijepote, bilo kao element u zanosu strasti. Samim svojim prirodnim ukusom on j'e u Ijubavi tražio raznovrsnu radost: složeni užitak svih osj'etila, visoko intelektualno uzubuđenje, prepuštanje osjećajima, nastupe grubosti. Ovaj tankoćutni glumac nije shvaćao Ijubavnu komediju bez scenarija. Zato je njegova kuća bila savršeni teatar, a on vrlo spretan režiser. Ali u predstavu je gotovo uvijek unosio cijelog sebe. U nju bi obilno unosio bogatstvo svoga duha. Toliko bi se zaboravio da je nerij'etko bio prevaren vlastitom zamkom i ranjen vlastitim oružjem poput kakvog čarobnjaka ulovljenog u vlastiti začarani krug. Sve oko njega poprimilo je onaj neizrecivi privid života što ga dobivaju, na primjer, posvećene stvari, znakovi jedne religije, instrumenti nekog kulta, svaka slika nad koj'om se nagomilava Ijudsko razmišljanj'e ili koja Ijudsku maštu diže u neku idealnu visinu. Kao što bočica i nakon niza godina zadrži miris onoga što je nekad sadržavala, tako su neki predmeti sačuvali jedan nejasni dio Ijubavi kojom ih je osvijetlio i prožeo taj neobični Ijubavnik. A oni su ga tako jako razdraživali da su ga ponekad mučili kao prisustvo neke nadnaravne sile. Zaista se činilo da on poznaje, gotovo bi se moglo reći, latentnu afrodizijačku moć svakog tog predmeta i da osjeća kako se ona u nekim trenucima oslobađa veriga, razvija i trepti oko njega. Ako bi se tada nalazio u zagrljaju Ijubljene, i on i ona su dušom i tijelom slavili takvo slavlje, dovoljno da samo uspomena na nj obasja cijeli jedan život. Ako je bio sam, spopala bi ga teška mora i neizreciva tuga na pomisao da se taj veliki i rijetki Ijubavni sjaj beskorisno gubi. I same u očekivanju, u visokim firentinskini vazama, ruže su širile svu intimnost svoje Ijupkosti. Na divanu, na zidu, srebrni stihovi u slavu žene i vina, tako skladno uklopljeni u zagonetnim svilenim bojama perzij'skog ćilima iz šesnaestog stoljeća, svjetlucali su obasjani sutonjim zracima što su koso padali kroz prozor. Obližnja sjena bila je od toga sve providnija dok su jastuci unaokolo upravo zaslj'epljujuće sj'ali. Sj'ena j'e posvuda bila prozirna i bogata, kao oživljena neodređenim blistavim treptanjem što ga imaju mračna svetišta sa skrivenim blagom. Vatra je u kaminu pucketala, a svaki plamičak je, prema slici Percyja Shelleyja, izgledao poput dragulj'a koji se rastvara u svj'etlo što se stalno pokreće. Ljubavniku se činilo da svaki oblik, svaka boja, svaki miris u tom trenutku daje najIjepši cvijet svog bića. A ona ne dolazi. Tada mu prvi put padne na pamet pomisao o mužu. Elena više nije bila slobodna. Odrekla se lijepe udovičke slobode stupivši u drugi brak s engleskim lordom Humphreyjem Heathfieldom nekoliko mjeseci poslije nenadanog odlaska iz Rima. Isto tako se sjećao da je prošle zime barem desetak pu ta sreo tog lorda Humphreyja na subotnjim primanjima kod princese GiustinianiBandini i na javnim licitacijama. Prezivao se Heathfield baš kao i generalporučnik koji se istakao u slavnoj obrani Gibraltara 1779—1783 koj'u j'e čak ovjekovječio. Kakav j'e položaj zauzimao ovaj čovjek u Eleninom životu? Kakvim je vezama, osim bračnim, Elena bila vezana s njime? Kakve je promjene izazvao u njoj tjelesni i duhovni dodir muža? Andreinu dušu odjednom zaokupiše ove zagonetke. Usred te zbrke ugleda jasnu i oštru sliku fizičkog spaj'anja ovih dvaju bića. Bol je bila tako nesnosna da je instinktivno poskočio poput čovjeka iznenada ranj'enog u vitalni dio tijela. Prešao je sobu i osluškujući na vratima koja j'e ostavio pritvorena, ušao u predsoblje. Već su bila četiri sata i četrdeset pet minuta. Nakon kratkog vremena začuje korake na stepenicama, šuštanje haljina i zadihano disanje. Nema sumnje, dolazila je neka žena. Sva krv mu se uzbudi toliko snažno da j'e, iznerviran od dugog čekanja, pomislio da će ga izdati snaga i da će pasti. Ipak je čuo zvuk ženske cipele na posljednjim stepenicama, duboki uzdah, zatim korak pred vratima, na pragu. Te riječi bile su tako pune proživljene tj'eskobe da se na ustima žene pojavio neodređen smiješak, protkan samilošću i uživanjem. Primio ju je za desnu ruku na kojoj je nosila rukavicu i poveo je u sobu. Još uvijek je disala zadihano, dok joj je ispod crne koprene cijelo lice bilo preliveno laganim rumenilom. Ali sve do sada nisam se mogla osloboditi. Više ne mogu izdržati. Kako je ovdje vruće! Još uvijek je pomalo neodlučno i smeteno staj'ala nasred sobe, iako je govorila brzo i lako. Na sebi je ima la sukneni ogrtač blij'edosmeđe boje s rukavima u ampir stilu koji su kod ramena bili široko nabrani a kod zapešća izglačani i zakopčani. Promatrala je Andreu očima punim nekog treperavog smiješka koji je prikrivao pažljivo ispitivanje. Onda reče: — Vi ste se malo promijenili. Ne bih mogla reći u čemu. Ustima vam sada lebdi neka gorčina koju prije nisam poznavala. Ove je rij'eči izgovorila srdačnim i prisnim tonom. Nj'en je glas, odzvanjajući sobom, pružio Andrei tako živu radost da je uzviknuo: — Govorite, Elena. Ona se nasmije i upita: — Zašto? On, prihvativši je za ruku, odgovori: — Vi to znate. Ona povuče ruku i pogleda mladića ravno u oči: — Ja više ništa ne znam. Oboje ih je već zahvatio »osjećaj«. Elenin odgovor j'e odmah rasvijetlio problem. Zato je brzo, ali točno, intuicij'om koja nije rijetka kod duhova izvježbanih u analizi unutrašnjeg stanj'a, osj'etio duševno raspoloženje posjetioca i razvoj događaja koji je trebao uslijediti. Ipak je, kao i nekada, bio već potpimo osvoj'en čarima ove žene. Osim toga, radoznalost ga je kopkala. Zato reče: — Nećete sjesti? Bila je to široka i duboka stolica sa starinskom kožom, prekrivena blijedim reljefnim himerama poput onih što se nalaze na zidovima jedne sobe u palači Chigi. Koža je bila poprimila toplu i bogatu boju koja podsj'eća na pozadine mletačkih portreta, na lij'epu bron cu koja je sačuvala tek mali trag pozlate, ili na finu kornjačevinu kroz koju se svjetluca zlatni listić. Na rub čajnog stola odloži desnu rukavicu i kutiju za posjetnice koja je bila optočena glatkim srebrom na kojem su bile urezane dvije spojene podvezice i moto. Nakon toga, podižući ruke da razriješi čvor na potiljku, skine veo. Dražesni pokret izmami sjajni val na baršunu: pod pazuhom, duž rukava i na grudima. Budući da je top'. Tada reče: — Zaklonite vatru, molim vas. A nekad ste bili pravi daždevnjak! Ovaj kamin se sjeća... Ja ću pripremiti čaj. Ona pomalo nestrpljivo ustane. Skidajući joj ogrtač, Andrea osjeti njen parfem. Nije bio onaj negdašnji, ali je bio toliko zamaman da mu je stigao do srca. Ona jednostavno odgovori: — Da. Sviđa li vam se? Ne ispuštajući ogrtač iz ruku, Andrea zagnjuri lice u krzno koje je ukrašavalo vrat i zbog dodira s njenim tijelom i kosom još jače mirisalo. Zatim upita: — Kako se zove? Ušavši u svjetlo plamena, ona ponovo sjedne u naslonjač. Nosila je crnu čipkastu haljinu na kojoj su blistale crne i ocalne perle. Suton se već gasio na prozorima. Andrea upali nekoliko svijetlonarančastih svijeća koje su stajale na željeznim kandelabrima. Onda ispred kamina postavi zaklon. Oboje su bili zbunjeni u ovom trenutku tišine. Elena nije bila potpuno svjesna trenutka, a niti sigurna u sebe. Usprkos očitom naporu nije još uspijevala da se sabere, da objasni svoje namjere i ponovo zadobije vlast nad sobom. Pred ovim čoVjeltom s kojim ju je nekada vezivala tako jaka strast, na ovom mjestu gdje je proživjela svoje najstrasnije dane, osjećala je kako joj se malopomalo misli kolebaju, rasplinjuju, nestaju. Duh joj je ulazio u ono divno stanje neke gotovo bi se moglo reći osjećajne fluidnosti kad svaki pokret, svako raspoloženje, svaki oblik vanjskih promjena prima kao zračnu struju atmosferskih promjena. Oklijevala je da mu se prepusti. Andrea tiho, gotovo ponizno upita: — Je li dobro ovako? Ona mu se nasmiješi i ništa ne odgovori, jer su je ove riječi ispunile neizrecivim užitkom poput slatkog drhtaja navrh grudi. Započne svoj delikatni posao. Zapali vatru pod posudom za vodu, otvori lakiranu kutiju u kojoj se nalazio čaj i određenu količinu stavi u porculansku posudu. Zatim pripremi dvije šalice. Kretnje su joj bile polagane i malo neodlučne, kao kod čovjeka koji radeći nešto misli o nečem drugom. Pokreti bijelih i čistih ruku bili su lepršavi poput leptira. Ćinilo se kao da ne dotiče stvari već da ih tek malo okrzne. Njeni pokreti, njene ruke, svaki lagani gib njena tijela pružao je neizrecivo Ijupku emanaciju užitka i dražio Ijubavnikova osjetila. Sjedeći blizu, Andrea ju je promatrao poluzatvorenim očima i pio pogledom požudnu dražest koja je zračila iz nje. Činilo se kao da ga svaki njen pokret savršeno dira. Koji Ijubavnik nije osjetio taj neizrecivi užitak kad se gotovo čini da je moć osjećanja dodira tako savršena da se može osjetiti i bez neposrednog tjelesnog doticaja? Elena se naslonila na jastuk i čekala da voda uzavri. Gledajući plavkasti plamen petroleja. Ipak, nije bio san, već neko nejasno, smeteno, lelujavo, kratkotrajno sjećanje. U duši su joj izranjale sve uspomene prošle Ijubavi, ali nejasno, ostavljajući neki neodređeni dojam ni boli ni užitka. Nešto poput mnogobrojnih uvelih cvjetova, kad svaki cvijet izgubi svoju boju i isparivanje stvarajući zajednički miris u kojem je nemoguće prepoznati različite sastavne dijelove. Činilo se kao da u sebi nosi posljednji dah nestalih uspomena, posljednji trag izgubljene radosti, posljednji osjećaj već umrle sreće, nešto slično mutnom oblaku iz kojeg isprekidano i bez obrisa izranjaju bezimene slike. Nije znala da li je to užitak ili bol, ali malopomalo to tajnovito uzbuđenje i neodređeni nemir rasli su ispunjavajući joj srce slašću i gorčinom. Nejasne slutnj'e, potajni nemiri, tiha kajanj'a, praznovjeran strah, neispunj'ene želje, potisnute težnje, ugašene boli, mučni snovi, svi ti tmurni dijelovi od kojih se sastojao njen unutrašnji život sad su se isprepleli i uzburkali. Sva se povukla u sebe i šutjela. Srce joj je bilo prepuno uzbuđenja i ona je uživala da ga šutnjom još više ispuni. Raspršila bi ga, kad bi govorila. Voda u posudi poče polako klj'učati. Andrea j'e sjedio na niskoj stolici poduprijevši se laktom o koljeno a dlanom o bradu. Promatrao je ovo divno stvorenje tako prodorno da je ona i ne okrećući se osjećala na sebi taj uporni pogled od kojega ju je hvatala neka neodređena fizička nelagodnost. Ponavljao je samom sebi tu tvrdnju da bi se uvjerio u nju, a da bi se uvjerio, naprezao je duh dozivajući u sjećanju njeno držanje u Ijubavnom uživanju i pokušavajući da je ponovo vidi u svom naručju. Nije osjećao sigurnost posjedovanj'a. Elena mu je izgledala nova žena koju nikad nije zagrlio, koju nikad nije uživao. Ona je zaista bila još poželjnija nego nekada. Živa zagonetka njene Ijepote bila je još tajanstvenija i privlačnija. Njena glava uskog čela, ravnog nosa, savinutih obrva, imala je tako čist, tako čvrst, tako antički profil, da j'e izgledala kao da je izišla iz okvira neke sira kuške medalje. U očima i na usnama neki čudnovati kontrast izraza; onaj strastveni, čvrsti, dvosmisleni, nadnaravni izraz što ga je samo poneki suvremeni duii prožet svom dubokom izopačenošću umjetnosti znao prenijeti na besmrtne tipove žena kao što su Monna Lisa i Nelly O'Brien. »Drugi je sad posjeduje«, mislio je Andrea gledajući je. »Druge ruke je dodiruju, druge usne Ijube. « Nije uspijevao da u mašti zamisli sliku svog spajanja s njom, ali je zato s nesmiljenom jasnoćom ugledao drugu sliku. Odjednom ga obuze najiuđa pomama da sazna, da otkrije, da ispita. Elena se sagnula nad sto, jer je para kipuće vode izlazila kroz otvor na poklopcu. Zatim je ulila malo vode na čaj i stavila dva komadića šećera u jednu šalicu. Nakon toga je ponovo nadolila vodu na čaj i ugasila modrikasti plamen. Sve je to izvela s gotovo nježnom pažnjom, nijedanput se ne okrenuvši prema Andrei. Unutarnji nemir je sad prelazio u tako blagu raznježenost da je osjećala kako joj se steže grlo i vlaže oči. Tolike oprečne misli, tolika suprotna uzbudenja i duševni potresi skupili su se sad u jednu jedinu suzu. Nespretnim pokretom prevali srebrnu kutiju za posjetnice i ova padne na sag. Andrea je digne pogledavši dvije ugravirane podvezice. Kad j'e podigao oči, Elena mu smiješeći se pruži vrelu šalicu. Oči su joj bile zamagljene od suza. On je opazio tu suznu koprenu. Iznenađen tim neočekivanim znakom nježnosti, osjeti takav Ijubavni zanos i zahvalnost da je odložio šalicu, klekao, uzeo Eleninu ruku i pritisnuo na nju usta. Govorio j'e tiho, na koljenima, tako blizu da se činilo da joj želi popiti dah. Zanos je bio iskren, ali riječi su ponekad lagale. »Ljubio ju j'e, uvijek ju je Ijubio, nikad nikad nikad je nije mogao zaboraviti! Neka vrst tjeskobnog straha, kao da je u bljesku svjetla ugledao kako mu se cijeli život poremetio. Na licu joj se odražavala bol. Bila je vrlo blij'eda. Klečeći na koljenima, Andrea je nastavljao raspaljujući se maštom osjećaja. »Osjetio je kako mu je onim iznenadnim bijegom oduzela najveći i najbolji dio njegova bića. Tuga je rasla prelazeći sve brane. Na dnu svih stvari za njega je postojao samo čemer. Dani koji su prolazili bili su nepodnošljiva muka. Nije toliko žalio za sretnim danima koliko za onima koji su sada bez sreće prolazili. Od onih je bar sačuvao neku uspomenu, dok mu ovi ostavljaj'u samo duboku tugu i gotovo grižnju savjesti... Život mu j'e propadao noseći u sebi neuništivu vatru j'edne j'edine čežnj'e, neizlj'ečivo gađenje prema svakom drugom užitku. Ponekad bi ga zahvatili gotovo bij'esni napadi požude, očajna žeđ za užitkom, poput žestoke pobune neutaženog srca, poput drhtaja nade koja ne želi da umre! Katkada mu se činilo da se pretvorio u ništa. Strah ga je hvatao od velikih pustih ponora svog bića. Od čitavog požara mladosti ostala mu je samo pregršt pepela. Ponekad bi mu, poput snova što se rasplinjuju u zoru, iščezla čitava prošlost i sadašnjost. Otkidale bi se od nj'egove svij'esti i padale poput uvelog lista, poput prazne Ij'uske. Ničega se više ne bi sj'ećao, kao čovjek koji je ustao nakon duge bolesti ili kao ošamućeni rekonvalescent. Konačno je počeo zaboravljati, osjećao je kako mu duša lagano ulazi u smrt... Ali iznenada, iz te vrste smirenja u zaboravu, nikla je nova bol, a srušeni idol je uskrsnuo još veći, poput klice koju j'e nemoguće uništiti. Ona, Ona je idol koji j'e budio sve želje nj'egova srca, uništavao sve snage njegova uma, držao zatvorene naj'tajnije putove njegove duše za bilo koju drugu Ijubav, neku drugu bol, neki drugi san, i to zauvijek, zauvijek... Više nisam tvoja i nikad to više ne mogu biti. Kasno je, pusti me. Oslobodi ruku mladićeva stiska i suzbijajući unutarnju malaksalost pokuša da se digne. Zbog negdašnje Ijubavi, zbog načina na koji je ova Ijubav bila prekinuta, zbog duge i tajanstvene šutnj'e moje odsutnosti, zbog svega toga nisam mogla biti toliko okrutna da odbijem poziv. I onda, htjela sam ti reći ono što sam ti već rekla: da više nisam tvoj'a i da više nikada neću moći biti tvoja. To sam ti htjela reći, pošteno, da tebi i sebi prištedira bilo kakvo bolno razočaranje, opasnost, bilo kakvu gorčinu u budućnosti. Andrea bez riječi spusti glavu gotovo do njenih koIjena. Ona mu pogladi kosu nekad tako prisnim pokretom. Andrea se nije micao. Ona mu položi ruke na sljepoočice, podigne mu čelo prisiljavajući ga da je pogleda u oči. Činilo se da se njene oči u sjeni dugih trepavica pretapaju u nekoj vrsti najčišćeg i naj'finij'eg ulja. Na poluotvorenim ustima gomja usnica joj je malko podrhtavala. Imala si srca da iznenada, gotovo na prijevaru ubiješ svoju Ijubav onda kad ti je pružala najveću opojnost. Pobjegla si od mene, napustila si me, ostavila me sama, zgranuta, u najvećoj boli, na koljenima, dok sam još bio zaslijepljen obećanjima. Nisi me voljela i ni sada me ne voliš! Nakon tako dugog odsustva punog taj'anstvenosti, nijema i nesmilj'ena, nakon tako dugog čekanj'a u kojem se istrošio cvijet mog života hraneći tugu koja mi je bila draga jer je dolazila od tebe, nakon toliko sreće i toliko patnje, evo, vraćaš se na mjesto gdje nam svaka stvar čuva neku živu uspomenu i nježno mi kažeš: »Više nisam tvoja. « Ah, ti me ne voliš! Nudiš mi je protiv svoje volj'e dok me gledaš očima Ijubavnice i dodiruješ drhtavim rakama. Uzbuđen vlastitim riječima, on j'oj snažno stegne rake i svoje lice približi njenom tako da je na svoj'im usnama osjetila njegov topli dah. Elena ga odgume i ustane. Ponovo se, vrlo bUjed i odlučan, približio s ispruženim rukama, želeći da je zagrM. I ne misleći, izgovorila je to okrutno pitanje. Andrein žar je odjednom splasnuo. Lice mu j'e odražavalo tako duboku bol da je žena osjetila kao da joj se srce para. Nakon kratke šutnje Andrea reče: — Zbogom. U ovoj jedinoj riječi bila je sadržana gorčina svih drugih, suspregnutih i neizgovorenih. Elena blago odgovori: — Zbogom. On poprimi izraz vanjske gotovo pretjerane učtivosti. Kad je htjela uzeti ogrtač sa sjedalice, Andrea joj brižno pomogne. Zatim joj dade šešir i veo. Ona se pored kamina uputi prema zidu na kojem je visilo malo antikno ogledalo čiji je okvir bio ukrašen izrezbarenim figurama u živom i slobodnom stilu tako da nisu izgledale izrađene od drveta već od kovanog zlata. Toliko puta je Elena u ono sretno vrijeme namještala veo pred ovim potamnjelim i mrlj'avim staklom koje je izgledalo poput mutne zelenkaste vode. Srcem joj prostruji još kmći val tuge. Andrea ju je pažljivo promatrao. Kad je bila gotova, reče: — Mora da je vrlo kasno. Bit će možda šest sati. Moj sluga je izašao. On izađe zatvorivši za sobom vrata sobe. Počela se ogledavati obuhvativši neodređenim poglegom cijelu sobu. Zaustavila se na vazama s cvijećem. Zidovi su joj izgledali veći, strop viši. Dok je promatrala, osjećala je kao da će je zahvatiti vrtoglavica. Više nije osjećala miris, ali je zrak bio vruć i težak kao u kakvom stakleniku. Andrein lik joj se ukazivao na mahove, poput mimje. U ušima joj je odzvanjao nejasan zvuk njegova glasa. Da li je pri sebi? Stresavši se, krene prema prozoru, otvori ga i počne udisati vjetar. Kad se osvježila, ponovo se vrati u sobu. Blijedi plamenovi svijeća treperili su bacajući sjene po zidovima. U kaminu više nije gorjela vatra ali je žeravica djelomično osvjetljavala sve te likove na zaklonu ispred kamina koji je bio izrađen od komada crkvenog prozora. Šalica čaj'a stajala je na rubu stola, hladna i nedirnuta. Jastuk naslonjača još je uvijek imao oblike tijela koje je u njemu sjedilo. Sve stvari tmaokolo odisale su nekom melankolijom što se skupljala u srcu ove žene. Teret j'e na tom slabom srcu sve više rastao i teško pritiskivao pretvarajući se u nepodnošljiv čemer. Malo jači zamah vjetra naduo je zavjese, uznemirio plamičke i izazvao šuštanje. Ona zadršće, protrne i gotovo nehotice poviče: — Andrea! Njen glas, to ime, čudno odjeknuše u ovoj tišini, kao da glas i ime nisu izašli iz njenih usta. Dopirala je samo mukla nejasna graja gradskog života silvestarske večeri. Piazzom Trinita de'Monti nije prolazila nijedna kočija. Kako je na mahove puhao jak vj'etar, ona zatvori prozor i opazi crni vrh obeliska na zvjezdanom nebu. Možda Andrea nije odmah mogao naći zatvorena kola na piazzi Barberini. Ona pričeka sjedeći na divanu i pokuša tuniriti ludo uzbuđenje izbjegavajući da razmišlja i svraćaj'ući pažnju na vanj'ske stvari. Pogled su joj privukle staklene figure na zaslonu za kamin koje je osvj'etlj'avala napola ugasla žeravica. Nešto iznad zaslona, na izbočini kamina, iz jedne vaze padale su latice velike bijele ruže koja se malopomalo osipala, malaksala, mekana, noseći u sebi nešto žensko, gotovo puteno. Udubljene latice su lagano poput snježnih pahuIjica padale na mramor. Kako je onda među prstima izgledao divan ovaj' mirisni snijeg! Same opale ruže prekrivale su sagove, naslonjače, stolice. A ona se sva sretna smijala usred tog pustošenja dok je Ijubavnik očaran stajao pored nj'enih nogu. Odjednom začuj'e kako se na ulici pred vratima zaustavlja kočija. Digne se, potrese jadnom glavom kao da želi odagnati neku vrst otupjelosti koja ju j'e zahvatila. Odmah zatim, sav zadihan, uđe Andrea. Kočija se nalazi pred kućom. On je bio ozbiljan i blij'ed, ali miran. Ona okUjevajući pogleda oko sebe. Ona pogleda cvijeće, ali odgovori: — Ah da, kutiju za posjetnice. Andrea potrči do stola za čaj i uzme je. A frienđJ Elena je to izgovorila živahno, uzbuđenim glasom. Onda iznenada, s pomalo koketnim i molećivim smiješkom u kojem se miješao strah i nježnost, zbog kojeg j'e zadrhtao rub koprene što se spuštala, do gornje usne ostavljajući usta sasvim slobodna, reče: — Give me a rose? Andrea pođe od jedne do druge vaze, pokupi sve ruže, sveže ih u veliku kitu koju je jedva držao u rukama. Neke su pale, a neke se osule. Elena se bez riječi, sagnute glave, okrene da izađe. On ju je pratio. I niz stepenice su silazili šuteći. On joj' je gledao potiljak, tako svjež i Ijubak, na kom su ispod čvora koprene bile isprepletene male cme kovrče s pepeljastim krznom. Ona se okrene i gotovo boMm pokretom koj'i je molio, dok su joj' se oči svijetlile, stavi kažiprst na usta ' Tuđinka ovdje!... Zatim požuri, popne se u kooiju i osjeti ruže na koljenima. A kad je kočija krenula, ona se sva srvana sruši na naslon i brizne u neobuzdan plač kidajući grčevito ruže drhtavim rukama. Toj su klasi, koju bih nazvao arkadijskom, budući da je svoj vrhunac dostigla u Ijupkom životu osamnaestog stoljeća, pripadali i Sperelli. Uglađenost, osjećaj za lijepo, Ijubav prema neobičnim studijama, estetska znatiželja, oduševljenje za arheologiju i profinjena otmjenost bile su u obitelji Sperelli nasljedne odlike. Alessandro Sperelli je 1466. Taj isti Alessandro je skupa sa svojim učenim suvremenicima po ugledu na Tibula napisao na latinskom melankoličnu i tužnu elegiju o smrti božanstvene Simonette. Jedan drugi Sperelli, Stefano, koji je u istom stoljeću živio u Flandriji usred raskoši velike elegancije i nečuvenog burgundskog sjaja, ostao je na dvoru Karla Smjelog oženivši se djevojkom iz jedne flamanske obitelji. Njegov sin Giusto bavio se slikarstvom koje je izučavao kod Jana Gossaerta. Nastanio se u Firenzi gdje se nastavio razvijati glavni ogranak njegova plemena. Drugi učitelj mu je bio Piero di Cosimo, onaj veseli i lepršavi slikar, snažan i harmoničan kolorist. Taj Giusto nij'e bilo običan umjetnik, ali je svu svoju snagu istrošio u uzaludnim naporima da pomiri prvobitnu gotsku naobrazbu s novim renesansnim duhom. Sredinom druge polovice sedamnaestog stoljeća Sperelli su se presenii u Napulj, gdje j'e 1679. Čovj'ek velike otmjenosti, a i bolji pjesnik, bio je Luigi, koji je živio na dvoru kralja »prosjaka« i kraljice Karoline. Pisao je s izvjesnim melankoličnim i Ijupkim epikurejstvom i priliono jasno. Lj'ubakao j'e poput iskusnog i otmjenog Ijubavnika i doživio mnoštvo pustolovina, nekoliko slavnih, poput one s markizom di Bugnano, koja se zbog Ijubomore otrovala, i one s groficom Chesterfield, koju je, kad j'e umrla od sušice, oplakao u Ijupkim iako pomalo kitnjastim odama, sonetima i elegijama. Conte Andrea SperelliFieschi d'Ugenta, jedini naslj'ednik, nastavljao je obiteljsku tradiciju. Zaista je bio idealan tip mladog talijanskog plemića devetnaestog stoIjeća, legitimni predstavnik j'ednog pokoljenj'a plemića i elegantnih umjetnika, posljednji potomak jedne intelektualne loze. Bio j'e, da tako kažemo, prožet umj'etnošću. Mladost mu je, hraneći se raznim i temeljitim studijem, izgledala čudesna. Do dvadesete je godine mnogo čitao i mnogo putovao u očevu društvu, zato je i dovršio svoj'u vanrednu estetsku naobrazbu pod očevom brigom, izbjegavši ograničavanja i prinude pedagoga. Upravo od oca j'e poprimio ukus za umjetnička djela, strastveno obožavanj'e Ijepote, kraj'nji prezir prema predrasudama, žeđ za užitkom. Taj otac, koj'i je odrastao usred najvećeg blještavila burbonskog dvora, zaista j'e znao živj'eti. Temeljito je poznavao slatki život, a uz to je posjedovao i bajronsku sklonost prema fantastičnom romanticiaanu. I sam se oženio u gotovo tragičnim okolnostima nakon jedne burne strasti. Nakon toga je na sve načine uznemiravao i ometao bračni mir. Na kraju se rastao od žene zadržavši sinčića i proputovavši s njim cijelu Evropu. Andrein odgoj bio je dakle, da tako kažemo, živ, to jest građen ne toliko na knjigama koliko na promatranju Ijudskih stvarnosti. Duh mu nije bio iskvaren samo visokom kulturom već i eksperimentima. Kako mu se znanje proširivalo, radoznalost je u njemu postajala sve jača. Rasipao se od samog početka, jer se velika senzitivna snaga kojom je bio obdaren nikad nije zamarala nabavljajući blaga njegovoj rasipnosti. Ali širenje te snage razvilo je u njemu jednu drugu »moralnu snagu« koju se ni sam otac nije ustručavao da razruši. On nije ni opažao kako mu je život postepeno smanjivanje sposobnosti, nada, užitaka, gotovo jedno postepeno odricanje, i kako se oko njega neumoljivo, iako polagano, zatvara sve uži krug. Između ostalih, otac mu je dao i ovo osnovno načelo: »Potrebno je stvoriti vlastiti život, kao što se stvara umjetničko djelo. Život pametnog čovjeka mora biti njegovo djelo. U tome je sva prava nadmoć. « Otac mu je još govorio: »Pod svaku cijenu treba sačuvati potpunu slobodu, pa čak i u pijanstvu. Pravilo razumnog čovjeka je: — Habere, non haberi. Više od svega treba izbjegavati kajanje, uvijek zaokupljajući duh novim dojmovima i novim zamislima. « Ali ova svjesna načela, lcoja su se zbog svoje dvosmislenosti mogla tumačiti i kao visoko moralni kriteriji, upravljena su upravo nesvjesnoj prirodi, to jest čovjeku čija je snaga volje bila veoma mala. Jedno drugo očevo sjeme podmuklo je sazrelo u Andreinoj duši: sjeme sofizma. »Sofizam je«, govorio je taj neoprezni odgojitelj, »na dnu svakog užitka i svake Posjedovati i ne biti posjedovan. Izvježbati i umnožiti sofizme znači i izvj'ežbati i umnožiti vlastiti užitak ili vlastitu bol. Možda se životno umijeće sastoji u sakrivanju istine. Riječ je duboki izvor u kojem se za pametnog čovjeka skrivaju neiscrpna bogatstva. Grci, ti umjetnici riječi, najprobraniji su sladokusci starog doba. Najviše sofista bilo j'e u Periklovo vrijeme, vrijeme uživanja. « To je sjeme našlo prikladno tlo u bolesnom mladićevu duhu. Za Andreu je malopomalo laž, ne toliko prema drugima koliko prema samom sebi, postala ruho u koje se zavila njegova savjest, tako da više nikad u svojoj nutrini nije mogao biti iskren a niti postati gospodar nad samim sobom. Nakon prerane očeve smrti, postao je sam u dvadeset prvoj godini vlasnik znatnog imutka, odvojen od majke, prepušten na milost i nemilost svojim strastima i prohtjevima. Petnaest mjeseci je ostao u Engleskoj. Majka se ponovo udala za nekog bivšeg Ijubavnika. A on je došao u Rim, jer ga je volio. Rim j'e bio njegova velika Ijubav. Ne Rim Cezara, već Rim papa, ne Rim slavoluka, termalnih kupališta, foruma, već Rim vila, fontana i crkava. On bi cijeli Koloseum bio dao za Villu Medici, Campo Vaccino za piazzu di Spagna, Titov slavoluk za Fontanu kornjača. Više ga je privlačio kneževski sjaj' Colonna, Dorija, Barberinija, nego carska veličina. Najveći san mu je bio da ima palaču koju je gradio Michelangelo i oslikao Caracci, kao što je bila palača Farnese. Galeriju punu slika Rafaela, Tiziana, Domenichinija, kao što je bila galerija Borghese. Vilu poput one Alessandra Albanija gdje bi gusti šimšir, crveni istočnjački granit, bijeli lunej'ski mramor, grčki kipovi, renesansne slike, same uspomene na mjesto, tkale čarolije oko neke njegove divne Ijubavi. U kući svoje rođakinje markize d'Ateleta, u »albumu ispovijesti«, ispod pitanja: »Sto biste htjeli biti? « on je napisao »Rimski knez«. U Rim je stigao krajem rujna 1884. Bilo je kasno Ijeto, proljeće mrtvih, ozbiljno i tiho, kad se Rim zaogmuo u zlato poput nekog grada na Dalekom istoku, rasprostirući se ispod gotovo mliječnog prozirnog neba poput onog koje se ogleda u australijskim morima. Ona malaksalost zraka i svjetla u kojoj su gotovo sve stvari gubile svoju realnost, postajući nestvame, izazivajući u mladiou beskrajni zamor, neizrecivi osjećaj nezadovoljstva, malodušnosti, osamljenosti, praznine, nostalgije. Možda je razlog tom neugodnom osjećaju bila promjena klime, običaja, navika. Duša pretvara nejasne dojmove organizma u psihičke fenomene kao što i san svojom prirodom preobražava događaje za vrijeme spavanja. Točno je da je sad ulazio u novo razdoblj'e života. Premda željan Ijubavi i užitka, još uvijek nije potpuno Ijubio, a niti iskreno uživao. U metežu kontradiktornih sklonosti izgubio je svaku volju i moralnost. Odrekavši se prijestolja, volja je prepustila žezlo nagonima. Estetski osjećaj je zamijenio moralni osj'ećaj. Ali upravo taj estetski veoma profinjeni i moćni te uvijek aktivni osjećaj održavao je u njegovom duhu stanovitu ravnotežu. Pametni Ijudi, odgojeni u kultu Ljepote, čuvaj'u uvijek pa i u naj'gorim izopačenostima neku vrst reda. Pojam Ljepote je tako reći os njihova unutarnjeg bića, oko koje se sve strasti vrte. Nad tom je tugom još uvijek neodređeno poput uvela mirisa lebdjelo sjećanje na Constantiju Landbrooke. Ljubav prema Conny bila je neobično nježna; ona je bila veoma mila žena. Izgledala je poput nekog lika Thomasa Lawrencea. Posjedovala je sve odlike ženske Ijupkosti koje su bile drage tom slikaru nabora, čipaka, baršuna, sj'ajnih očiju i poluotvorenih usta. Bila je drago otjelovljenje male grofice Shaftesbury. Živahna, elokventna, gipka, zvonkog smijeha i lepršava poput dj'eteta, spremna na iznenadne nj'ežnosti i nagle izljeve tuge i brzu sržbu, imosila je u Ijubav mnogo živosti, mnogo raznoHkosti i hirova. Njena najljepša odlika bila je svježina, neprekidna trajna svježina u bilo koje vrij'eme. Kad bi se probudila posUje Ijubavne noći, bila je sva mirisna i čista kao da je upravo izišla iz kade. Andrea se naročito sjećao njenog lika s kosom napola raspuštenom po vratu i pričvršćenom na tjemenu zlatnom ukosnicom; sa šarenicom oka koja je pUvala u bijelom kao bHjeda Ijubičica u mlij'eku. Otvorenih vlažnih usana iza kojih su se smiješili bij'eU zubi. U sj'eni zavjesa koje su rasipale po krevetu zelenkasto srebrnu boju poput onih u morskim spiljama. Ali milozvučni cvrkut Conny Landbrooke prošao je Andreinom dušom kao jedna od onih laganih melodija čiji pripjev ostaje neko vrijeme u sjećanj'u. Više puta mu je rekla kad bi naveče bila tužna, s očima punim suza: » know you love me not... Njegov ideal žene bio je manje nordijski. Privlačila ga j'e jedna od onih kurtizana šesnaestog stoljeća koje kao da su na licu nosile neki magičan veo, neku prozirnu začaranu masku, gotovo bi se moglo reći neku mračnu noćnu draž, božansku strahotu Noći. Susrevši vojvotkinju di Scerni, Donnu Elenu Muti, pomislio je: »Ovo je moja žena. « Cij'elo biće mu je treperilo od radosti naslućujući da će mu pripasti. Prvi put ju je sreo u kući markize d'Ateleta. Saloni ove Andreine rođakinje u palači Roccagiovine bili su veoma posjećivani. Ona je naročito privlačila svojom oštroumnom veselošću, slobodoumnim načelima i svojim neumomim osmijehom. Vesele crte lica podsjećale su na neke ženske likove na Moreauovim slikama, na ' Znam da me ne voliš. U načinu ponašanja, ukusu u odij'evanju imala je nešto pompadursko, ne bez lakog afektiranja, jer je čak bila i neobično sliona miljenici Ljudevita XV. Srij'edom svake sedmice, našao bi se Andrea Sperelli za stolom markize. Među uzvanicima se nalazi jedna zanimljiva, štaviše fatalna osoba. Osiguraj se protiv uroka... Nalaziš se u trenutku slabosti. On joj' odgovori kroz smijeh: — Doći ću goloruk, rodice, ako nemaš ništa protiv, dapače u žrtvenom ruhu. Već mnoge večeri nosim to odijelo kao mamac, ali uzalud, na žalost. Sutradan uveče stigao je u palaču Roccagiovine nekoliko trenutaka prije uobičajenog vremena, s divnom gardenijom u zapučku i nekim neodređenim nemirom na dnu duše. Njegova kočija se zaustavila ispred vrata, jer je na ulazu već bila stajala jedna druga. Conte je opazio visoku i vitku osobu, kosu ukrašenu dijamantima i malu nogu koj'a je stupila na stepenicu. A zatim, kako se i sam penjao stepenicama, ugledao je damu s leđa. Kretala se ispred njega, lagano, gipko, s osjećajem mjere. S ramena joj se spuštao ogrtač obložen krznom snježnim poput labudova perj'a. Nije bio zakopčan, pa su ramena ostala otkrivena. Ramena su bila bijela poput brušene slonove kosti, odijeljena mekanim žlij'ebom, s leđima koja su se gubila ispod čipaka pokazujući neku neodređenu krivulju, blagi zavoj' krila. Iz ramena j'e izranjao vitak, okrugao vrat, dok se kosa s potiljka, uvijena u obliku puža, savij'ala prema tj'emenu praveći čvor isprepleten iglama na kojima su se sjajili dragulji. Taj' sklad kod nepoznate dame pružio je Andreinim očima tako j'ak užitak da se, zadivljen, zaustavio na trenutak na zaokretu stepenica. Skutovi haljine su po stepenicama jako šuštali. Za ženom j'e, ponašajući se besprijekomo, išao njen sluga, ali ne njenim tragom, već sa strane, uza zid. Suprotnost između ovog veličanstvenog bića i tog ukočenog automata bila je zaista neobična. Dok je sluga u predsoblju primao ogrtač, dama je bacila strelovit pogled na mladića koji je ulazio. Ovaj je čuo kad su najavili: — Njena ekscelencija vojvotlcinja di Scerni! Odmah zatim: — Gospodin grof SperelliFieschi d'Ugenta! Njemu se svidje što je njegovo ime bilo izgovoreno uz ime ove žene. U salonu su već bili markiz i markiza d'Ateleta, banm i barunica d'lsola, don Filippo del Monte. U kaminu je gorjela vatra. Nekoliko naslonjača već je bilo primaknuto ognju. Četiri palme širokih crvenilom prošaranih listova stajale su na četiri niska stalka za ovijeće. Markiza se uputi u susret došljacima i reče svojim neodoljivim lijepim smiješkom: — Eto, sretnim stjecajem okolnosti nije potrebno da vas upoznajem. Rođače Sperelli, poklonite se božanskoj Eleni. Andrea se duboko nakloni. Vojvotkinja mu, gledajući ga u oči, Ijubaznim pokretom pruži ruku. Prošlog Ijeta, u Luzernu, mnogo mi je o vama pričao vaš prijatelj Giulio Musellaro. Priznajem, bila sam malo radoznala... Musellaro mi je dao da pročitam vašu divnu Priču o Hermafroditu, a i poklonio mi je vaš bakrorez San, pravo remekdjclo. Ne zaboravite da sam vaša iskrena štovateljica. Govorila je zastajkujući pomalo. Glas joj je bio tako nježan da je ostavljao dojam gotovo tjelesnog milovanja, dok joj je pogled i nehotice bio zaljubljen i strastven, što zbunjuje sve muškarce izazivajući u njima iznenadnu požudu. Sluga najavi: — Cavaliere Sakumi! Tada se pojavi osmi i posljednji gost: sekretar japanskog poslanstva. Malen rastom, žućkast, izbočenih ličnih kostiju, duguljastih kosih očiju ispresijecanih crvenim žilicama. Kapci su mu bez prestanka treptali. U usporedbi s tankim nogama, tijelo mu je bilo predebelo. Hodao je prema unutra okrenutim vršoima stopala, kao da mu nekakav pojas snažno stišće bedra. Trake na fraku bile su mu prevelike, hlače prepune nabora, dok je kravata odavala vidljive znakove nevješte ruke. Činilo se kao da je izvađen iz jednog od onih oklopa od željeza i laka koji liče na Ijuske mekušaca, a zatim ubačen u ođijelo zapadnjačkog konobara. Ipak, koliko je god bio smiješan, imao je oštrouman izraz, neku vrst fine ironije na kutovima usana. Usred salona se naklonio. Cilindar mu je ispao iz ruke. Barunica d'Isola, sićušna plavuša, graciozna, čela prekrivenog uvojcima, krevelječi se poput mladog majmuna, reče oštrim glasom: — Dođite amo Sakumi, ovdje, do mene! Japanski kavalir se približavao dijeleći smiješak i naklone. Azijat je govorio nekim čudnim, jedva razumljivim jezikom, mješavinom engleskog, francuskog i talijanskog. Odjednom su svi počeli govoriti. Kao neki zbor iz kojeg se s vremena na vrijeme poput srebmih zvončića razlijegao svježi markizin smijeh. Nisam us pio oživiti uspomenu, ali kad ste se okrenuli, osj'etio sam da vaš profil veoma liči na onu sliku. Nije mogla biti vidovitost, bio j'e dakle neki nejasni fenomen sjećanja. Sigumo sam vas nekad vidio. Možda u snu, možda u nekom umjetničkom djelu, možda čak u nekom drugom svijetu, u nekom bivšem životu... Izgovarajući ove posljednje i previše sentimentalne i varljive riječi, otvoreno se nasmijao kao da je htio predusresti sumnjičav ili ironičan podsmijeh dame. Elena je međutim bila ozbiljna. »Je li me slušala ili j'e mislila na nešto drugo? Je li prihvaćala ovaj način razgovora ili je ovom ozbiljnošću pokušavala da se našali s njime? Da li mu želi pomoći u zavođenju koje je on tako brzo započeo ili se zatvorila u ravnodušnost i nehajnu šutnju? U jednu riječ, da li je ona žena koju bi mogao osvojiti ili ne? « Zbunjen, Andrea je ispitivao tajnu. Sluga otvori vrata blagovaonice. Markiza uhvati pod ruku don Filippa del Monte davši primjer ostalima, koji krenuše za njima. Andrei se pričinilo da je u pokretu kojim ga je prihvatila ispod ruke osjetio malo prepuštanje. »Da li je to bilo priviđenje njegove želje? « Upadao je u sumnj'u, ali svakog idućeg trenutka osjećao je kako ga obuzima slatko očaranje i svakog je trenutka u njemu rasla želja da prodre u dušu te žene. Za ovalnim stolom našao se između baruna d'Isole i voj'votkinje di Scerni. Markiz i markiza u sj'edili na krajevima. Na stolu je sjao porculan, srebro, kristal i cvijeće. Veoma malo dama moglo se natjecati s markizom d'Ateleta u umijeću priređivanja mčaka. Više pažnje je poklanjala pripremanj'u hrane nego oblačenju. Fino ća njenog ukusa dolazila je do izražaj'a u svakoj stvari i ona je doista bila uzor elegantnih prijema. Njena mašta i rafiniranost prepričavali su se za svim stolovima rimskog plemstva. Upravo ove zime j'e bila uvela modu cvjetnih lanaca obješenih s kraja na kraj velikih kandelabara, kao i modu tanahnih mliječnih muranskih vaza koje su se prelijevale poput opala, s jednom jedinom orhidej'om, a bile su postavljene između raznolikih čaša ispred svakog gosta. Glas j'oj je bio tako zvučan da su čak i obične riječi i naj'običnije rečenice u njenim ustima poprimale neko tajanstveno značenje i smisao i neki novi čar. Na isti j'e način frigijski kralj pretvarao u zlato sve što bi dotakao rukom. Dama je na sebi imala haljinu blijedoplave boje posutu srebmim točkicama koja se blj'eskala ispod starinskih buranskih čipaka neke čudnovato bijele boje što j'e prelazila u riđu, ali se to jedva opažalo. U tanahnoj' vazi koju je neki ranj'etnik jednim dahom pretvorio u tekući dragulj, Ijulj'ao se gotovo nenaravni, kao iz čarolije rođeni cvijet. Zatim se upustila u opći razgovor. Donna Francesca je govorila o posljednjem primanju u austrijskoj ambasadi. Prekrasna krletka koja pleše... A Iady Ouless jesi li nju vidjela? Imala je opravu od bijelog tarlatana prekrivenu morskim algama i nekakvim crve